MICROMANAGEMENT FILES #002 - “Imali smo KPI za vodu.”

Radim u marketinškoj agenciji. Brzi tempo, kreativni brainstorminzi, kampanje koje “mijenjaju pravila igre”. PowerPointi puni riječi poput growth, disruption, velocity.

A onda je došao — water tank.

Netko je, iz čiste znatiželje, primijetio da se galoni vode prazne “prebrzo”. U roku od tjedan dana to je postala tema na sastanku. U roku od dva tjedna postala je metrika.

Neslužbeno, naravno.

Brojalo se koliko puta tko toči vodu.
I, posljedično, koliko puta ide na WC.

Obrazloženje je bilo racionalno: “Ako ljudi stalno ustaju, gubimo fokus.”
Nitko nije pitao gubimo li fokus zato što su nam projekti loše vođeni. Voda je bila lakša meta.

U početku smo se smijali.
“Ovo je sigurno šala.”

Nije bila.

Jedan kolega je dobio feedback da “često cirkulira po uredu”.
Cirkulirao je između stola, water tanka i toaleta.

Druga kolegica je počela donositi vlastitu bocu od kuće — od litre i pol. Držala ju je ispod stola kao da skriva zabranjeni predmet.

Ja sam počeo planirati unos tekućine oko sastanaka. Ne zbog zdravlja. Zbog percepcije.

Najbizarniji dio? U isto vrijeme smo klijentima prodavali kampanje o “wellbeingu zaposlenika” i “zdravim radnim navikama”.

Na internim sastancima govorili smo o employer brandingu.
U praksi smo mjerili hidrataciju.

Nitko nikad nije rekao: “Ne smiješ piti vodu.”
Samo su brojke kružile. Uvijek u Excelu. Uvijek pod krinkom optimizacije.

Ako kreativnost ovisi o tome koliko puta netko napuni čašu, onda nemamo problem s vodom.

Imamo problem s povjerenjem.

U agenciji koja živi od ideja, najveći strah bio je da će netko provesti tri minute predugo izvan stolca.

To nije kontrola troška.
To je performans kontrole.

Ne znam koliko sam puta natočio vodu prošli tjedan.
Znam samo da sam počeo razmišljati o tome.

A onog trenutka kad počneš brojati vlastite gutljaje da bi izgledao produktivno — znaš da kultura nije žedna učinkovitosti.

Žedna je nadzora.

— Account Manager, 31